петак, 23. мај 2014.

Bojan Vekić Veka- sve će to narod zaboraviti




ubi me lažna nada

grozno je biti dobar prema onome što
je svoja kletva samo
hoćeš li me ikad ostaviti na miru Aiša ko noć
koja sanja tvoju glavu
u isto vrijeme mrtva je a traje
još s druge strane poljupca
preko puta raspjevane tišine 
(što premješta zvijezde u krv na
mojim usnama koje ćutim
onda kroz zube san me ljubi gonjen politički
istog časa kad nam je sve na svijetu postao
a mogla si da znaš toliko o meni Aiša po
nervoznom kretanju mojih ruku
nakon što smo se usaglasili da ti najviše nedostajem i
od čega uostalom žive oči tvoje)
na jeziku već u mojoj želji poludjelog crva dok me
srce prolazi i sveti bez nade smrt upalu
u slatke muke
sanjam te drugim vremenima iz pepela
ljubim preko istine iako znaš
da jutros ni izlazak sunca nije znao
da mi nađe kraj
(noć je tužna i ja sam sjenka što se
bez razloga smije iz dubine srca
pa ipak ovo vrijeme bez tebe sam shvatio
da se jednom umire)


Нема коментара:

Постави коментар